U zdravom tijelu zdrav sluh

Za dobar zvuk ne postoji važnija komponenta od zdravog sluha, ili “dobrih ušiju”. Neusporedivo je bolje živjeti i uživati u glazbi bilo kakve kvalitete reprodukcije, a zdravog sluha, nego imati (zasad nepostojeći) idealan audio sistem i oštećen sluh. Za one koji su privremeno imali oštećen sluh, ili ga imaju i sada, a sjećaju se boljih vremena – to je jednostavno aksiom.

Svi oni koji sumnjaju u ovaj uvod, a imaju zdrav sluh, možda se podsjete svog sluha s privremenim tinitusom nakon nekog preglasnog koncerta ili kombinacije tinitusa i prigušenja visokotonskog spektra uz distorzije ostatka pri upali uha. I sad zamislite da tako živite do svog kraja, a baš volite slušanje glazbe, cvrkut ptica u šetnji šumom ili jednostavno – tišinu…

Ako i dalje ne znate o čemu se radi, super, vrlo ste sretni, a ujedno i najzahvalnija publika za nastavak čitanja.

Buka

Moderan čovjek tek nekoliko tisuća godina živi s bukom kakva nije postojala u stotinama tisuća godina svakodnevice u kojoj je njegov sluh evoluirao i razvijao se. Okoliš je bio tih, a preživljavanje je ovisilo i o percipiranju i instantnom prepoznavanju vrlo suptilnih zvukova iz blizine i daljine. Problem prevelike buke koja ne samo da može, već sigurno oštećuje sluh, pojavio se čim se čovjek uhvatio nekog ozbiljnijeg posla, a raširio se pojavom vatrenog oružja, no prvi ratnici koji su koristili barut sigurno su imali i većih problema od oštećenog sluha. No pucnjava, iako se radi o buci koja traje samo djelić sekunde, sigurno oštećuje sluh jer je ta pojava primjećena i kod Inuita u gluhoj ledenoj pustoši, ali tek nakon što su u lovu počeli koristiti puške.

Mirnodopska oštećenja sluha su eskalirala širenjem industrijalizacije i motoriziranog transporta, a posljednjih desetljeća i od slušanja preglasne amplificirane žive glazbe ili naravno još puno gluplje – rekreativne pucnjave pirotehnikom. U čemu se doduše također može uživati dok imate zdrave uši, ali je iz raznih razloga ipak prilično glupo. Što čovjek u pravilu shvati kad je već prekasno. Naše uši jednostavno ne mogu otrpiti tako čestu i jaku buku i ostati zdrave. Također, nije svejedno jeste li u jednom komadu buci od npr. 100 dB izloženi pet ili pedeset i pet minuta. Vrijeme odmora zmeđu dvije buke je također važno, Prilično logično, nije li?

Pitanje je samo vremena kad će doći do oštećenja sluha. Osim što starenjem prirodno dolazi do okoštavanja mehanizma koji prenosi vibracije iz okoline do unutarnjeg uha (prijenosni gubitak sluha), pa je sve lošiji i lošiji sluh s godinama ionako neminovnost, izloženost velikoj buci može stvoriti još veća oštećenja (osjetilno živčani gubitak), i to čak i predtinejdžerskoj dobi.

Ne mogu zaboraviti jednu kino predstavu popularnog dugometražnog crtića u kinu Studentskog centra u Zagrebu, u ranim dvijetisućitima. Puno kino, prepuno djece, sjeli smo gotovo u najgornji dio dvorane, a bilo je čak i tako male djece da su u dnu dvorane, ispred platna, bila i u dječjim kolicima. Soundtrack je bio toliko glasan, i to ne samo u songovima koji prate takve crtiće, da bi me takva eksplozivnost zvuka osupnula i na rock-koncertu. Bili smo već s djecom na glasnim filmovima, i vodio sam brigu o tome, no ovaj put su i moja djeca bila zgrožena. Njima sam bio spreman pomoći jer već odavno posvuda nosim neke čepiće, malo vate ili čak antifone (jer su zapravo najudobniji). Uopće ne mogu ni zamisliti što se dogodilo sa sluhom djece u dobi od jedne, dvije ili tri godine koja su bila u tom kinu praktički ispred platna, samo nekoliko metara od zvučnika i otrpila sat i pol te torture. Također mi nije jasno zašto njihovi roditelji nisu pomislili da to jako nije dobro, ili ako jesu, zašto se nisu ustali i otišli? No nitko nije otišao. Nevjerojatno je da takve institucije ili njihovo osoblje nisu educirani o šteti koju nanose svojoj najmlađoj publici, ili ih za to jednostavno nije briga.

Nažalost ni situacija s koncertima za odrasle nije znatno bolja. Doista vrhunskog amplificiranog zvuka uživo gotovo i da se ne mogu sjetiti. U pravilu je sve preglasno, daleko preko granice bilo kakve razumljivosti ili razlučivosti pojedinih instrumenata i vokala, a tonski se svodi na eventualno monstruozni druk u basu i kreštave i potpuno amalgamirane srednje/visoke bez ikakve rezolucije. “Spinal Tap” su za one posebne momente odvrnuli “to eleven”, ali izgleda da današnjim toncima tu skala tek počinje.

Nije uvijek bilo tako, sjećam se dosta koncerata iz rane mladosti koje sam provodio gotovo uvijek u prvim redovima i doslovno upijao sve ispred sebe. Da, uši su bile mlađe i odmornije, ali čini se i da su ton majstori bili veći audiofili. Kažem to zato jer sam prije par godina slučajno ušao na kraj koncerta jednog našeg velikog benda, u dvoranu u kojoj sam davno doživio i svoj prvi rock koncert, potpuno nezaštićenih ušiju, i ostao neopisivo ugodno iznenađen moćnim, punim, jakim, nabijenim, ali vrlo jasnim i rezolutnim rock zvukom koji je nosio cijelu dovoranu i u kojem se jasno mogla razumijeti svaka riječ pjevača. Osjećao sam se kao u vremeplovu. Ista dvorana i ista ona zvučna energija koja mi ne dopušta ostanak na tribini nego vuče dolje, pred bend. Dakle može se, moje uši i dalje prepoznaju majstore, i da znam tko je bio taj tonac, rado bih ga imenom pohvalio. Ostao sam do kraja koncerta…

Idealan razvoj situacije nakog preglasnog koncerta, kluba ili pucnjave je blagi privremeni tinitus, odnosno percipiranje “zujanja u uhu/ušima” koje ne možete ne primjetiti kad dođe vrijeme za spavanje, a koje će postepeno nestati već oko sljedećeg podneva.

Isto vrijedi i za rad s vrlo glasnim alatima i strojevima, vozilima, ne samo za zabavnu buku.

Šteta je nepopravljiva

No iako se takav povoljan razvoj događaja može ponoviti x puta, prije ili kasnije tinitus neće sasvim iščeznuti. I to je onda to – medicina zasad nema rješenja niti je ono na vidiku. Kakvim god vas obećanjima zatrpavali, neće biti bolje, može biti samo gore – for life. Jedino se možda možete naviknuti.

Osim tinitusa, koji se može ili se ne mora pojaviti, buka oštećuje sluh na način da cijeli zvučni spektar, ili najčešće samo neke njegove dijelove percipirate tiše od ostalih. Ili jednostavno, slabije čujete. U unutarnjem uhu slušne živce pobuđuju mala vlakna smještena na slušnim stanicama. Ona zadužena za visoke frekvencije su najosjetljivija, a također su i prva na udaru na ulazu u pužnicu. Prerani gubitak osjetljivosti na visoke vrekvencije je najvjerojatniji scenarij za osobe preizložene velikoj buci bez ikakve zaštite. Sluh se može oštetiti i u drugim dijelovima spektra – ako radite bez zaštite uz strojeve koji zaglušujuću buku proizvode ponajviše na oko 3 do 4 kHz, veći gubitak sluha može biti upravo na tom dijelu.

Kad smo kod opasnosti po sluh u audiofilskom životu, ne znam mogu li neke napise nazvati istraživanjima, no barem postoje teze da je glasno slušanje glazbe (u audio sistemima bi to bilo recimo od 85 do 110 dB) opasnije ako sistem nije tonski ujednačen (recimo “kreštav” je), odnosno glasno slušanje je relativno sigurnije kod sistema sa stvarno dobrim zvukom. Dobro uravnotežen sistem, odnosno ako pojednostavljeno rečeno niti amplitudom ni dinamikom u basu ne zaostaje za srednjima i visokima, a to je i tehnički i akustički dosta zahtjevno, onda nema štete ako si povremeno priuštite koncertne glasnoće u sobi. No i subjektivni dojam tome ide u prilog. Neke sisteme možete slušati glasno i satima, i to zapravo ni ne primjetite, a od se nekih uši umore za par minuta, i to čak i kad ne sviraju osobito glasno.

Nažalost do oštećenja sluha može doći i zbog raznih drugih medicinskih razloga, čak i relativno bezazlenih upala srednjeg uha, no to je tema za puno kompleksnije štivo.

Zaštita od buke

Od prevelike buke se ne možete sasvim zaštititi jer osim kroz slušni kanal u našim ušima, zvuk do nas dopire i kroz nos ili kroz kosti glave. Zbog te naše sposobnosti primanja zvuka kostima postoje i slušalice koje se uopće ne stavljaju u uši, već se prislanjaju na sljepoočnice. No glavnina zvuka ipak ide kroz uši pa itekako ima prostora za intervencije. To je zapravo jedini uzrok gubitka sluha od kojeg se možemo štititi, pa o tome moramo voditi računa na preglasnim koncertima i ponajviše na mnogim bučnim poslovima.

Kad smo kod bučne industrije ili transporta, kome god glava ne služi prvenstveno za frizuru, u radu će uvijek pri ruci ili već na glavi imati antifone, odnosno školjke punjene zvučno apsorpcijskim materijalom vrlo nalik na slušalice koje utišavaju valjnjsku buku. U uređenim društvima to je i obaveza na poslu, a postoji i raširena svijest o potrebnoj zaštiti pa ljudima i ne morate previše objašnjavati ili ih prisiljavati na zaštitu. I kod nas u bučnim pogonima na ulazima stoje posude sa stotinama pjenastih čepića, dostupnih svakome tko ulazi u pogon.

No kod koncerata, iako jesu najudobnije rješenje, antifoni prvenstveno nisu cool i preglomazni su. Zato tržište, osim industrijskih pjenastih, nudi i razne sofisticiranije i diskretnije čepiće za uši, više prilagođene koncertima nego industrijskoj buci. Do kraja ovog više ne tako kratkog članka slijedi opis nekoliko češćih tipova čepića i njihov efekt na percepciju zvuka iz okoline.

Zanimljivo, ali postoje i drugačiji stavovi o potrebi zašite ušiju od buke. U jednom intervjuu s Georgeom Thorogoodeom (prilično sam siguran da je to bio on, ali sad to nikako ne mogu izguglati), izjavio je da mu je sluh i nakog dugih godina na stageu i dalje dobar i da ne koristi čepiće za uši. A taj savjet je dobio od nemrešbilivit – legendarnog Lemmyja Kilmistera koji mu je tvrdio da je upravo to način da roker očuva dobar sluh. A Lemmy se nije ustručavao davati taj savjet i drugima. Dakle, možda taktika uvijek otvorenih ušiju vrijedi za provjereno larger than life legende poput Lemmyja, ali ne zaboravimo i da bismo morali utvrditi što je Lemmy za svog života smatrao dobrim sluhom, a što bi na to rekla većina audiofila. Možda i inače neuništivi Ozzy i dan danas čuje linearno do 20 kiloherca… Možda… Ali ako niste kao Ozzy, sjetite se da još od šezdesetih godina naovamo ima i previše provjerenih priča od nagluhim rokerima, jazzerima, trkačima pa i glumcima kojima je neka od eksplozija pirotehnike na filmskom setu u sekundi i nepovratno oštetila sluh… Ni glazbenici u simfonijskim orkestrima nisu bez rizika, više ili manje ovisno kraj kojih instrumenata sjede.

Pjenasti čepići

Prva pomoć ako vam se baš ne da misliti na to da sa sobom uvijek imate malo vate. Ovakve čepiće treba jako stisnuti i rolati među prstima dok se jako ne stanje, pa tako tanke umetnuti u ušni kanal. Pjena će ubrzo ekspandirati, savršeno se prilagoditi ušnom kanalu i jako dobro zaštititi bubnjić.

Utišavanje zvuka je jako, čak do 50 dB i ne odveć linearno. Na koncertima ćete puno jače čuti bas nego sve ostalo. Nije sjajno, ali je svejedno puno bolje nego da nemate ništa. Jačinu stišavanja možete donekle regulirati dubinom umetanja u ušni kanal. S obzirom da se koriste u industriji, pretpostavimo da nema nekog straha od posljedica pri višesatnom nošenju. Udobnost im je zapravo OK.

Etymotic Research “Hi-Fi earplugs”

Ovo je davnih dana bio prvi čepić za kojeg sam čuo kako navodno uspješno rješava problem neravnomjernog stišavanja zvuka priručnih sredstava (vate, antifona…). Očekivani rezultat je da sve čujete kao i s nezaštićenim ušima, ali dovoljno tiho (ili ne-glasno) da ne bude neugodno i opasno. A opet da glazba ostane uzbudljiva. Dakle nešto kao vrhunske sunčane naočale idealno sivog tona.

Puno zahtjeva, a rezultat očekivano nije tako idealan, no tonski je bolji nego s pjenastim čepićima. Umetak je silikonski, vrlo trajan, a čepić ima cjevčicu koja kontrolirano ne utišava previše srednjih/visokih pa je ukupno utišavanje ravnomjernije. Čepići su udobni ako inače nemate problema sa silikonskim in-ear slušalicama. Ako vam je to mrsko, onda ni ovo nije sjajno, ali je drastično bolje od nekog razglasa od kojeg krvare uši.

Osim Etymotica koji je tu vjerojatno bio pionir, danas ima i drugih čepića koji funkcioniraju na principu djelimično prigušene cjevčice, izbora ima, kao i unaprijeđenih verzija ovog principa.

V-Moda Faders

Fadersi obećavaju isto što i Etymotic, vizualno su gotovo jednaki kao neke in-ear slušalice, ali rade na malo drugačijem principu. Nema cjevčice već se iz eksplodiranog prikaza konstrukcije čini da zvuk izvana najprije dolazi u stražnju komoru pa na neku membranu, a onda ona vjerojatno uz pomoć gubitka energije na svom ovjesu i kroz komoru koja je iza nje do bubnjića šalje utišani zvuk.

Rezultat također nije idealan, ali rekao bih da sam u zadnje vrijeme češće koristio V-Modu, a ne Etymotic. V-moda malo više priguši onaj iritantniji, a malo više propusti ugodniji dio srednje-visokotnoskog spektra.

Udobnost nažalost opet kao in-ear slušalice, uz koje doduše dolazi više silikonskih umetaka pa se može izabrati onaj koji najbolje odgovara.

Kako god, čepići stvarno nisu skupi, svakako nabavite više različitih konstrukcija i isprobajte.

Flare Calmer

Calmer posljednjih mjeseci ne silazi s reklama, proizvođač obećaje svašta, korisnici svjedoče još i više, a mene je osim uobičajene znatiželje kod audio novotarija na kupnju prvenstveno ponukalo obećanje o “unaprjeđenju slušnog iskustva”, iako mi je prema opisu funkcioniranja to izgledalo kontraintuitivno. OK, nisu me baš uvjerili reklamom, ali znatiželja je bila jača. Proizvođač tvrdi i da Calmer nije ear-plug (odnosno čepić), ja nakon vlastitog iskustva kažem da jest, pa ga ovdje i spominjem uz ostale čepiće. OK, nije klasični čepić, ali…

Flare doslovno obećaje “povećanu kvalitetu zvuka kod slušanja zvučnika, slušalica, na koncertima i u automobilu.” Ja ne vidim kako je to moguće poboljšati u slučaju dobrog izvora zvuka, dobre akustike i zdravih ušiju. No zamišljao sam to kao analogiju s naočalama – najbolje je gledati sliku ili prirodu zdravim očima, ali ako stavim naočale, odnosno blago povećalo, možda ću u nekoj velikoj blizini vidjeti neki detalj koji inače ne primjećujem. Možda kao efekt kad nakon navike da slušate mali entry level zvučnik i onda prvi puta poslušate vrhunske horne ili elektrostatske slušalice. Ista glazba – ali s milijun posto više detalja i izražajnosti.

Uz Calmer je efekt suprotan. U mojoj analogiji kao naočale s pomalo krivom dioptriojom. Ako ih želite koristiti uz dobar audio sistem ili dobre slušalice, Calmer kvari zvuk. Točka. Ne jako, ali apsolutno ga kvari, nikako ne popravlja. Nema govora o “boljem slušnom iskustvu”. Vjerujem da može biti bolje s Calmerom ako pred sobom imate zvučnike koji su jako preglasni u području od oko 4 kHz, što je naravno iznimno iritantno, pogotovo ako slušate malo glasnije, ali u tom slučaju ne nabavljate Calmer nego najprije bježite, a onda tražite dobre zvučnike ili dobre slušalice.

Calmer je tehnički silikonski lijevak, u obliku iskalkuliranog valovoda, a Flare kaže smanjuje stres djelovanjem na prirodne rezonancije u uhu frekvencije koje nam evolucijski govore da smo u opasnosti (oni navode da je to područje od 2 do 8 kHz), ali te rezonancije uklanja bez zamućivanja zvuka. Odnosno efekt bi trebao biti da ako stavim Calmer u uši zapravo ne primjećujem nikakvu razliku, ali kad se u okolini pojavi neki “iritantan zvuk”, on je manjeg intenziteta, ili na neki drugi način manje iritantan. Nešto kao dinamički EQ, koji na željenom pojasu djeluje samo kod zadanih, naprimjer većih glasnoća. Efekt nije takav. Sve zvuči drugačije čim umetnete Calmer. I mjerenjem sam provjerio da Calmer djeluje na vrlo tihe zvukove.

Flare tvrdi da Calmer traži određeno vrijeme prilagodbe kako bi se stvarno osjetio obećani napredak. Nosio sam ih u intervalima od pola sata, sat, više sati, uz slušanje glazbe, uz boravak u kući i izvan, ali dojam mi je uvijek bio isti. Nakon što ih izvadim iz ušiju, zvuk se vraća u normalu i bez ikakve sumnje bolji je nego uz Calmer.

Probao sam ih i u glasnijoj vožnji, no nakon pola sata ili sat nošenja, skidanje ovih umetaka također ostavlja dojam trenutnog vraćanja sluha u normalu bez ikakvog potrebnog vremena za privikavanje.

Mnogi korisnici tvrde da im je Calmer značajno ublažio tinitus. To su vrlo ozbiljne stvari, Flare je oprezan s prenošenjem tih tvrdnji jer zasad nitko ne može tvrditi da ima značajne i ponovljive rezultate. Srećom cijena Calmera je takva da vjerujem će ljudi koji pate od tinitusa morati probati. Tinitus je toliko žalosno raznolik da je moguće da određena ekvalizacija zvuka koju donosi doista nekome pomaže da mu se njegov tinitus ili preosjetljivost u sluhu aktiviraju u manjoj mjeri, ali tu smo sasvim izvan teme od slušanju glazbe s dobrim zvukom.

Dakle za hi-fi, Calmer je 100% nekoristan, no možda može pomoći za odmor sluha u dugotrajnoj bučnijoj vožnji, nekoj gužvi u ječnom prostoru, ne preglasnom koncertu, radionici i slično. Udobnost nošenja je osjetno bolja nego kod drugih čepića pa ga i zbog toga svakako treba uzeti u obzir. Kao i ostali, možda baš nađete situaciju za koju je idealan.

Mjerenje utišavanja

Za mjerenje sam nažalost mogao koristiti samo uobičajenih 7 centralnih frekvencija kakve se koriste i u medicinskoj audiometriji, što za ilustraciju pri hi-fi slušanju nije dovoljno, ali je ipak indikativno. Jedini online audiometar koji je imao hi-fi širinu pojasa, dakle od najdubljeg basa do 16kHz, više ne funkcionira. Ako netko zna neki drugi, molim neka javi pa ću ponoviti mjerenje. Svejedno mislim da i ovi rezultati dovoljno govore jer vjerujem da bi gušenje u dubokom basu kod svih bilo relativno malo, a kod onih koji značajnije guše na 8 kHz, sigurno ne propuštaju puno više na 10, 14 ili 16 kHz, najvjerojatnije još i manje.

Najprije sam zapisao rezultate slušajući slušalice s golim ušima, a zatim po redu sa svim čepićima. Vrijednosti na grafikonu su vrijednosti zamijećene s čepićem u odnosu na vrijednost zamijećenu bez čepića.

Pjenasti čepić najjače utišava zvuk, na 4 kHz čak 50 dB i treba ih koristiti pri svim preglasnim radnim strojevima i drugim tipovima vrlo jake i agresivne buke. Radnici u tvornicama ih nose i po više sati, u pravilu se koriste jednokratno.

V-Modini Fadersi su dobar izbor za klubove i koncerte. U odnosu na Etymoticove Hi-Fi čepiće malo više stišavaju u nižem pojasu, oko 2 kHz a iznad toga im se utjecaj ublažava. Teško je reći koji će u kojoj situaciji biti bolji i muzikalniji. Etymotic je možda malo linearniji, ali Fadersi su zgodniji za agresivnije žanrove.

Flare Calmer je priča za sebe, u testiranom pojasu, a rekao bih i da se to poklapa sa subjektivnim dojmom, jedino djelovanje mu je oko 4 kHz (jače prema nižem području nego prema višem). Možda je centralna frekvencija najjačeg stišavanja i na 3 kHz ali to se ovom metodom ne može točno utvrditi. Stišavanje nije jako, pa iako ne ispunjava obećanje o poboljšanju kvalitete zvuka, moguće je da će mu se u budućnosti naći neka korisna primjena koju drugi čepići zbog prejakog stišavanje ne mogu imati.

Ovakvu priču nije lako završiti bez savjeta kojeg nitko nije tražio – pa onda neka bude kratak. Nabavite si nešto za zaštitu od buke i imajte uvijek pri ruci, po kaputima, u autima i torbama, za sebe i nekog tko vam je drag. U najboljem slučaju nikad nećete saznati zašto ste ih redovito koristili.